Počeci rovinjskog turizma

Foto galerija

Razvoj turizma kao društveno-ekonomskog fenomena vezan je uz smirivanje političke situacije u prvoj polovici 19.st. nakon Napoleonovih ratova, te modernizacijom prometnih sredstava kojima su se olakšala putovanja na duže relacije, u prvom redu željeznce.

Zbog povoljne i zdrave klime, te zanimljive prošlosti, Istra je bila privlačna za klijentelu iz unutrašnjosti od samih početaka modernog turizma. Nakon što je 1844. Austrijski Lloyd uspostavio stalnu izletničku liniju Trst-Rijeka, brodovi se redovno zaustavljaju u Piranu, Novigradu, Poreču, Rovinju i Puli. Izgradnja željezničke pruge Divača-Pula s odvojkom pruge Kanfanar-Rovinj (1876.) još je više pospješila razvoj rovinjskog turizma, iako se tada radilo samo o pojedinačnim posjetima bez organiziranog dolaska.
Za službeni početak rovinjskog turizma može se uzeti 1888.g. kada je otvoreno morsko klimatsko lječilište Maria Theresia Seehospiz, predviđeno za liječenje siromašne djece od skrofuloze i rahitisa. Ovo su lječilište posjećivala najčešće djeca s područja Austro-Ugarske, ali i iz Njemačke, Rusije i drugih zemalja. U sklopu ovog lječilišta započela su i prva meteorološka mjerenja temperature zraka, koja su uspoređivana s bečkim vrijednostima.

Godine 1890. Georg Hutterott, poduzetnik iz Trsta, oduševljen rovinjskim arhipelagom, kupuje četiri otoka u južnom djelu, i to Sv. Andriju, Maškin, Šturag i Sv. Ivana, te u narednim godinama počinje s otkupljivanjem privatnih posjeda, južno od grada na predjelima Punta Corrente, Montaura, Škarabe, Monvia i Monte Mulinija. Na ograđenoj površini od gotovo 90 ha pašnjaka, vinograda i maslinika, pošumljavanjem pomno odabranim mediteranskim i egzotičnim biljkama stvorio je pravi park prirode.
Od same kupovine otoka na njegov posjed dolaze ugledni gosti, o čemu svjedoče popisi u spomen-knjizi «Cissa Insel» i kameni natpisi duž staza na otoku urezani u žive vapnenačke stijene. Na popisu iz spomen-knjige do 1908. godine nalazimo princa i princezu Coburg Gotha, princezu Stefanie von Habsburg, nadvojvodu Ludviga Salvatora, veliku vojvotkinju Mariju Jozefu od Sachsena, princezu Mariju Thereziju od Bavarske, princa Hohenlohe s obitelji, princa Johanna Lichtensteina, te mnoge druge pripadnike europskog plemstva, čitav niz admirala i časnika k.und .k mornarice iz Pule, poput Maximiliana von Sternecka, Hermana von Spauna, Rudolfa Montecucciolia, Franza von Minutilla, poduzetnike Arthura Kruppa, Carla Eschera, Paula Schoellera, E. Skode, znanstvenike R. Virchowa, R. Burkhardta i dr. Godine 1910. otok je posjetio i prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, o čijoj se posjeti govori u pismu čuvara posjeda. Gosti su se sve češće i sve duže zadržavali na otoku, tako da se iz izletničkog ubrzano razvijao i stacionarni turizam.

Zbog značajnog poslovnog uspjeha, car Franjo Josip dodijelio je 1898. Georgu Hütterottu titulu viteza za zasluge u industriji, a 1905. postaje članom Senata Carskog savjeta, čime je ugled obitelji dosegnuo vrhunac. Kao mladi i uspješan trgovac, za svoje je zasluge još 1879. postao prvi japanski konzul u Europi. Ljubitelj prostranstva i mora, Georg Hütterott je posjedovao jahtu Tornato, a 1894. kupuje parni škun, jahtu "Suzume" (japanski = vrabac), te zajedno s nadvojvodom Karlom Stefanom postaje preteča sportskog jedrenja na ovom području.

Zanijet ljepotama prirode ovog kraja, a poznavajući zapažen uspjeh nekih turističkih odredišta na Jadranu, ponajprije Opatije i Brijuna, započeo je s planovima stvaranja pravog turističkog odredišta.

U brošuri koju izdaje 1908., izlaže svoju ideju gradnje klimatskog lječilišta po uzoru na slične objekte duž istarske obale. Osnovano je društvo s ograničenom odgovornošću koje se trebalo brinuti za financiranje radova. Projektom su obuhvaćeni predjeli Monte Mulini, Montauro i Punta Corrente, gdje su već bili uređeni puteljci, aleje stabala, livade i parkovi. Osim toga, posjed je bio ograđen dvometarskim suhozidom, dugačkim 900 m, koji se protezao od željeznih vrata parka do mora na Škarabi. Planirao je izgraditi sportske terene, 3 hotela, te kupalište na mjestu starog kupališta Brunetti u uvali Lone. Prvi hotel bio je predviđen na zadnjem zavoju ceste koja vodi prema parku, dok bi se drugi nalazio u samom parku, na raskrižju puteva prema Punti Corrente i Montauru. Treći je, pak, trebao niknuti na samoj Punti uz more. Niz vila trebao je pratiti čitav glavni put.

O isplativosti takvog projekta govori i ponuda za kupnju terena na kopnu od milijun kruna, koju je iste godine, odn.1908., Georg Hütterott odmah odbio, a 1918. za kupnju je bio zainteresiran i gradonačelnik Beča, dr. Weisskirchner, i to u ime Grada, potaknut upravo "malom crvenom knjižicom", kako je ovaj projekt nazvala Marie Hütterott. I ta je ponuda, nakon nekoliko pregovora odbijena.
Prerana smrt Georga Hütterotta 1910. zaustavila je većinu radova, ali je taj projekt potaknuo razmišljanja i dao impuls razvoju turizma u pravom smislu kada je 1911. usvojen Statut konzorcija gostioničara, vlasnika kavana, prodavača likera i hotelijera (Consorzio dei trattori, osti caffetieri, liquoristi ed albergatori). Obrativši se za pomoć udovici Hütterott, 1913. otvoren je hotel "Adriatico" i postavljeni su temelji modernog turizma.